Rođen u Tuzli 1961. godine. Nakon četiri sezone (1980-1984) je prešao u vinkovački Dinamo. U Vinkovcima se zadržao velikih 14 sezona. U tih 14 sezona od kojih 9 prvoligaških u vinkovačkom dresu je odigrao preko 420 službenih utakmica i postigao 30-ak golova.
Zbog svojih ljudskih i igračkih kvaliteta bio je dugogodišnji kapetan vinkovačkog kluba. Bespoštedni borac i odličan ljevak s ubojitim centaršutom. Ovisno što je trener od njega tražio kroz karijeru je igrao lijevo krilo, veznog ili libera što samo pokazuje njegove igračke kvalitete.
Tih, miran, izrazito cijenjen i omiljen među nogometašima i vinkovačkim navijačima. Kao kapetan je 1998. godine vratio Cibaliju u prvu ligu i tako se na najbolji način od nje oprostio. Jedan od najvećih kapetana koji je klub s Bosuta imao.
Po mnogima najveći nogometaš koji je igrao u Cibaliji odnosno nekadašnjem vinkovačkom Dinamu.
Svestranom sportašu, iznimno talentiranom rukometašu nogomet je s vremenom postao najveća ljubav. Koliki je veliki talent bio otkriva podatak kako je tijekom svoje igračke karijere igrao na poziciji lijevog krila iako je bio dešnjak što je u tadašnje vrijeme bilo nezamislivo.
Karijeru je započeo u tadašnjoj Spačvi, uzori su mu bili igrač starije generacije vinkovačkog Dinama Pero Madžarac i Josip Skoblar koji je planetarni uspjeh postigao igrajući za Olimpique iz Marseillea. I baš iz ovog francuskog velikana Šesto je imao konstante primamljive ponude. Zvali su ga i iz tada atraktivne sjeverno američke Croatije iz Toronta, zatim prvoligaša, novosadske Vojvodine. Vinkovački golgeter sve ih je redom odbijao ostajući vjeran svome klubu u kojem je od 1967 do 1978. godine odigrao oko 500 utakmica u kojima je što u službenim što u prijateljskim susretima postigao oko 300 pogodaka.
Iako je mogao birati gdje će igrati prvu ligu njegova životna sportska želja bila je da u dresu vinkovačkog Dinama zaigra u 1. Jugoslavenskoj ligi i tako se oprosti od aktivnog igranja. To mu navijači nikad nisu zaboravili.
Dva puta je nastupao za amatersku reprezentaciju Hrvatske i Jugoslavije, četiri puta za mladu reprezentaciju Jugoslavije, a nastupio je i za reprezentaciju Druge savezne lige.
Nakon igračke karijere nogometu se vratio 1990-ih godina radeći u Cibaliji kao trener u klupskoj školi Mravunac – Fegeli, a potom i kao direktor stadiona. Iz kluba je otišao 2002. zbog neslaganja s pojedinim ljudima i iz tog razloga više nikada nije došao na stadion kluba za koji je dao najbolje godine svog života.
Umro je 14.studenog 2009. godine u obiteljskoj kući u Vinkovcima, najvjerojatnije zbog srčanog udara i to na dan kada je hrvatska nogometna reprezentacija po prvi put u povijesti odigrala utakmicu u Vinkovcima.
Od njega su se na posljednjem ispraćaju, uz obitelj i rodbinu oprostili i njegovi brojni prijatelji iz svijeta sporta na čelu s predsjednikom HNS-a Vlatkom Markovićem. U ime svih njih od njega se dirljivim i nadasve iskrenim govorom oprostio njegov bivši trener i prijatelj Tonko Vukušić Cico kojeg je uz trenera Jakšu Vrbanca posebno cijenio.
Prilikom proslave 90 godina HNK Cibalia posthumno mu je dodijeljena Zlatna plaketa za izuzetan doprinos razvoju kluba.
Sportsku karijeru je započeo u vinkovačkoj Lokomotivi (današnjem HNK Vinkovci), a nastavio je više nego uspješno u vinkovačkom Dinamu odnosno Cibaliji. Uspješan gospodarstvenik i poduzetnik koji je slovio kao iznimno korektni gospodin.
Pod njegovim vodstvom izboren je povijesni plasman u prvu ligu 1982. godine i izgrađen današnji stadion. Zagovaratelj Hrvatske lige pod kojim je klub vratio svoje staro ime Cibalia. U mnoštvu funkcija bio je predsjednik HNS- a i Fudbalskog odnosno nogometnog saveza Jugoslavije, dok je u nezavisnoj Hrvatskoj obnašao funkcije člana izvršnog odbora i dopredsjednika HNS-a.
Za sve postignuto u sportu dobitnik je najveće državne nagrade za sportska dostignuća Franjo Bučar, Zlatne plakete HNK Cibalije, kao i priznanja grada Vinkovaca, Županijskog nogometnog saveza i NS Vinkovci. HNK Cibalia ga je 2020. proglasila počasnim predsjednikom Cibalije.
Rođen je 24. 05. 1934. u Splitu, umro 17. 01. 2011. u svojim Vinkovcima.
Nakon osnovne i srednje škole završio je dva fakulteta, Političkih znanosti i Višu trenersku. Nogomet je započeo u Vinkovačkom Dinamo u kojem je igrao 11 sezona, a igračku karijeru je završio u tada atraktivnoj vinkovačkoj Lokomotivi u kojoj započinje i svoju trenersku karijeru koja ga je kasnije obilježila kao sportaša. Preuzimanjem od Otta Barića vinkovački Dinamo slijedi najdraži i najveći uspjeh, osvajanje naslova druge lige i po prvi put plasman u najvišu prvu ligu. Ovaj uspjeh zauvijek ga je među navijačima vinuo u klupsku legendu. U bogatoj karijeri trenirao je još Vojvodinu iz Novog Sada, Osijek, Zadar, Mladost Suhopolje 127. Kamen Ingrad iz Velike, Lokomotivu, domaću Spačvu, Slogu iz Vukovara, Borovo, Viroviticu. U inozemstvu je vodio tada jaku Croatiju iz Toronta.
Pet puta je sa svojim momčadima ostvario plasman u drugu ligu i čak četiri puta u prvu ligu. Bio je vrsni strateg i rijetko uvjerljiv motivator. U bivšoj državi (Jugoslaviji) je bio izbornik druge lige – zapad. Zbog svog znanja, dara i umijeća govorništva godinama je bio predsjednik nogometnih trenera Jugoslavije, a osnivanjem Hrvatske nogometne lige istu funkciju je obnašao kao predsjednik trenera HNL-a. Stručni i omiljeni Cico u HNS-u je dugo godina bio član nekoliko stručnih komisija HNS-a i Zbora nogometnih trenera. S Cibalijom/Dinamom je dva puta osvajao naslove druge lige 1982. u Jugo ligi i 1998. u HNL-u i tako klub iz Lenija uvodio u prvu ligu. Osim uloge trenera u klubu je obnašao funkcije šefa stručnog tima, te sportskog i tehničkog direktora. Malo je poznato kako je Cico jedan od tvoraca današnjeg Cibalijinog grba. Zbog svog ogromnog doprinosa u razvoju i promociji nogometa od grada Vinkovaca je primio Zlatnu plaketu Grb grada Vinkovaca, te Zlatnu plaketu HNK Cibalije povodom 90 godina kluba. Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima posmrtno je o njegovom životu i radu posvetio svoj službeni Godišnjak.
Nedovoljno se zna kako je ovaj veliki sportaš i domoljub 1991. tokom Domovinskog rata ostao bez sina Mirka, pilota koji je sa još trojicom svojih prijatelja i dragovoljaca život izgubio u raketom srušenom poljoprivrednom avionu iznad Otoka pokraj Vinkovaca.
Na svečanoj proslavi 90 godina HNK Cibalije prilikom svoga govora popularni Cico u svom prepoznatljivom, pjesničkom stilu je napisao, pročitao i posvetio pjesmu Cibaliji što je u punoj dvorani u Lenijama izazvalo erupciju oduševljenja.
Slavonijo, s tobom se ponosim,
Cibalio, u srcu te nosim.
Boja tvoja bijelo plava,
bijela k’o šokice lice,
plava boja kao nebo iznad slavonske ravnice.
Vinkovačka zvone zvona
da pozdrave šampiona.
Hej Ultrasi, sad je čas,
zapjevajte svi u jedan glas,
nek’ se čuje, nek’ se zna,
Da je iznad Cibalije samo Bog i Hrvatska!
Cico
Jedan od najomiljenijih Cibalijinih nogometaša. U Cibaliju je došao iz Hajduka s kojim je osvojio dva kupa i jedno prvenstvo. U tom periodu u tri prvoligaške sezone za klub s Bosuta je odigrao 61 utakmicu i pritom postigao velika 32 pogotka.
Najveći uspjeh postiže u sezoni 1985-86. kada s 22 pogotka postaje najbolji strijelac prve lige. Iz Cibalije odnosno tadašnjeg Dinama odlazi u talijansku Seriu A, tada najjaču nogometnu ligu. Iz Empolia se nakon godinu dana vraća u Vinkovce u kojima se 1994. oprašta od igračke karijere. Na oproštajnoj utakmici s Hajdukom, Ultrasi mu priređuju koreografiju i veliku bakljadu.
Ukupno je za klub s Bosuta odigrao 200-ak utakmica i pritom postigao 76 golova od kojih njih 46 u prvoj ligi. Ako tome dodamo i golove postignute za Hajduk onda je Davor Čop jedan od najvećih domaćih strijelaca.
U Vinkovcima je dobio dva sina Ivana i Duju koji je bio seniorski reprezentativac Hrvatske. Trenirao je vinkovačku Lokomotivu, Cibaliju s kojom je u trenerskom tandemu sa Srečkom Lušićem vodio momčad u finalu kupa protiv Osijeka te još neke niželigaše.
U jeku Domovinskog rata bez ustezanja je uzeo pušku u ruke u obrani Vinkovaca i Hrvatske što mu Vinkovčani nikad nisu zaboravili.