Ne tako davno, prije nekih desetak godina u mlađim dobnim selekcijama redovno smo imali po 7-8 reprezentativaca, a u klupske vitrine donosili bi se trofeji za osvojene naslove u nacionalnom kupu. S tim podatkom su se mogli pohvaliti tek tri – četiri kluba u državi.
Danas se vrtimo oko jednog do najviše dva talenta koji završe u reprezentativnom dresu. Dno smo doživjeli 2018. kad smo uz seniore koji su izbačeni iz prve u treću ligu, zbog loših rezultata u drugu ligu redom poispadali pioniri, kadeti i juniori. Malo pomalo s navedenim kategorijama smo se uspjeli vratiti u prvu ligu gdje smo nažalost opet na putu prema ispadanju. Naime i pioniri i kadeti i juniori su nakon prvog djela sezone među svojim vršnjacima zadnji na tablici. U prvoj ligi smo uvijek bili u gornjoj polovici tablice uz bok Dinamu, Hajduku, Osijeku, a sad smo u proširenoj konkurenciji u kojoj su i Solin, Gorice, Rudeš, Inter… posljednji.
Svi u klubu zbog ovakvih očajnih plasmana treba da se srame. Od voditelja škole Goje Meštrovića kojem je sve drugo krivo nego nerad u klubu do trenera navedenih selekcija i predsjednice kluba koja sav taj nerad iz godine u godinu nezainteresirano promatra.
Pred svima je još polovica prvenstava, puno bodova je u igri i s povezane tri pobjede sve mogu promijeniti.
Stoga se nadamo da će vodstvo kluba, treneri i napose naši mladi igrači shvatit da je Cibalia više od običnog kluba, da je jedan od simbola grada za koju se vrijedi i mora boriti do zadnjeg sučevog zvižduka.
Ništa nije gotovo – Naprijed Cibalia.