navijačka priča

Na ulazu na istok dočekala bi te dva grafita. Prvi i jedan od najstarijih, sasvim slučajno je nastao rukom riječkih grafitera. Blesko je držao butik Quicksilver. Bila je to omiljena modna marka surfera, snowboardera, grafitera… To mu je bila poveznica da u Vinkovce na festival grafita dovede 40-ak crtača iz Hrvatske i Europe. Crtalo se po dugačkom zidu koji se prostirao cijelom dužinom Lokomotivinog igrališta i nešto preko puta na Cibalijnom zidu sjeverne tribine. Na tom urbanom festivalu taj dan našao se i Ica. Došla mu je zamisao da se to okupljanje iskoristi za našu stvar pa je zamolio Bleska i Subu koji su bili domaćini festivala da nekog nađu da u pauzi oslikaju zid na istočnoj tribini. Predložio im je jednostavno čitljiva slova za natpis Ultras Vinkovci“ uz manji dodatak „dobro došli“. Grafit su rado i brzo odradili dečki iz Rijeke. Po svojoj volji uredili su ga prugama u tada među navijačima popularnoj bar shemi. Ispao je odlično.

Jednom je nekim švrljotinama bio malo prešaran, no Ica je preko Solde organizirao da se to popravi. Nažalost danas je ovaj grafit neshvatljivo prekriven nekom instalacijom drvenih okvira od prozora iako tu stvarnih prozora nema na vidiku.
Drugi grafit natpisa Cibalia smjestio se tik nasuprot navedenog Dobro došli – Ultras Vinkovci. Izmučen vječitom borbom za bolje sutra Domoš Soldo odlučio se za odlazak u Irsku. Sam sa svojim mislima, zadnje večeri prije svoga odlaska u tuđinu odlučio se pozdravit sa svojim gradom, tribinom i klubom na svoj način. Stao je pred zid i pod okriljem noći počeo crtati. Iz mraka se tek moglo čuti zveckanje kuglica u spreju i njegovo šuštanje. Tu večer odnekud se stvorio svećenik Bubi, donedavno i sam Ultras. Kao da je znao da treba naići, poželjeti Domošu sretan put i na neki način blagosloviti njegov grafit.

Sutradan je Domoš bio na putu. Kad se razdanilo iza njega kao čuvar istoka ostao je prelijepi grafit „Cibalia“.

Nažalost i on je danas prebojan. Soldo je mnoge nacrtao. Nema sumnje obnovit će se i ovaj. Bitno je da je Domoš opet s nama. U svome gradu.

Tih kasnih devedesetih glasni house probijao nam je bubnjiće. Pivo je poskakivalo, a prazne čaše od siline decibela iz zvučnika po šanku su skakutale sudarajući se jedna s drugom. Osmjesi nam nisu silazili s lica. Krešo, Veco, Skender i Jela za šankom su se naizmjence grlili, nazdravljali i ljubili po čelu i obrazima. Konobar Bešo živčano se probijao kroz goste vidno psujući kroz zube.

Božo i Ronica glasno su se svemu smijali, a gazda Franjo sve nas je promatrao pokušavajući prikriti zadovoljstvo što smo baš takvi, živi i veseli. Uobičajena subota u „Veteranu“, tom našem omiljenom kafiću nasred današnjeg korza.
U jednom trenutku sa Stojom kroz gužvu izlazim na stražnja vrata lokala. U rukama nosimo crni i plavi sprej, baterijsku lampu i bijelu plahtu na kojoj sam ranije kod bake olovkom iscrtao dva velika isprepletena slova C i V. Pričao sam o tome sa Stojom i Matom kako bi trebali imati neku prepoznatljivu skraćenicu s kojom bi se lakše poistovjećivali. Predložio sam im upravo to isprepleteno C i V.
Jedno popodne smo se za stolom nasuprot šanku u Veteranu i na otkinutoj maloj stranici maloga konobarskom blokića iscrtkali konačnu verziju. Mojim isprepletenim slovima Stoja je ukrasio vrhove i dodao godinu osnivanja 1919. U sredini godine dodao sam staru loptu, smanjili šahovnicu, Mato je također po tom malom papiriću koji je za stolom išao od jednog do drugog olovkom dodavao sitnice i križao ih sve dok se nismo složili oko budućeg prepoznatljivog navijačkog simbola.
Zatvorivši za sobom stražnja vrata od kafića muziku više skoro da nismo čuli. Stoja je bio vještiji sa sprejem pa je prateći moju olovku na plahti pod slabim svjetlom ulične svjetiljke i baterijske lampe na igralištu Gimbulje u svijetlo plavo obojio CV. Ja sam za kraj pojačao boju gdje je još trebalo, tek da ovjerim tu našu večer.
Taj manji transparent sa skraćenicom “Cibalia Vinkovci” nakon što mu je Čuljkova mama stavila vezice uskoro je zauzimao udarno mjesto na ogradi na istočnoj tribini. Ubrzo smo ga u Velikoj kod Kamen Ingrada iskoristili i za koreografiju.
Svi smo se spremali na to ne daleko gostovanje na novom lijepom stadiončiću. Ne prevelika i zgodna gostujuća tribina navela me je na razmišljanje o koreografiji pa sam pronašao oko 150 do 200 bijelih i svjetlo plavih kartona. Podijelili smo ih u dvije boje, a na Stojinu zamisao naš novi omanji transparent „CV“ ranije smo stavili na dva duža plastična štapa nabavljenih u vinkovačkom vodovodu i istaknuli ga ravno na sredini koreografije. Na tribini ludilo, pivo i nogomet.
Transparent je svoje odavno odslužio, ali rasteći iz utakmice u utakmicu isprepleteno CV ispisano prvi puta sprejem na plahti na Gimnazijskom igralištu, zauvijek se kočoperi po tribinama, zidovima, na našim tetovažama i u našim srcima.

Ispovijedao bi se uglavnom u Velikoj crkvi u velikom parku. No taj dan sam se našao na ispovjedi u maloj crkvi Svetoga Ante u malome parku.

– Hvaljen Isus i Marija – tiho bi pozdravio dok bi za sobom zatvarao vrata malene zamračene ispovjedaonice.
– Uvijek je – smireno, jednako tiho odgovorio bi mi svećenik kojem bi kroz omaleni otvor u drvenoj pregradi koja nas je dijelila jedva vidio polovicu lica.
– Kad si se zadnji put ispovijedao? – upitao me je.
– Za zadnji Božić – nakon čega bi u kratkim crtama nabrajao svoje grijehe. Prije bi to nazvao nestašlucima već grijesima, al’ za crkvu sam bio grješnik.
Uslijedilo bi brzinsko kajanje, oprost mojih grijeha i taman prije nego što sam olakšan grijeha krenuo izići iz ispovjedaonice, svećenik mi je izustio:
– Nego šta ćemo s našom Cibalijom? Hoćemo li ostati u ligi ove godine?
U sekundi zbunjen, pa sretan što i fratri za nas navijaju razvezao mi se jezik o našem nogometnom klubu. Zainteresirano smo se raspričali i napričali o stanju u nebeskoplavom taboru, pojačanjima, kroničnim financijskim poteškoćama dok su ništa ne sluteći ispred ispovjedaonice u redu za svoju ispovijed čekali ostali vjernici.
Fra Mijo me je očito znao s Cibalijinih tribina Od tada kad god bi se sreli, u crkvi ili na ulici razmijenili bi bar pokoju rečenicu o našem klubu.
Bio je istinski navijač Cibalije. Strastveno je volio nogomet. Sve ga je zanimalo oko kluba. Jednom sam sa Stojom pričao o svetoj misi za naše navijačke putešestvije. Dogovorili smo je pred poprilično daleki put na Europsko nogometno prvenstvo u Portugalu 2004. godine. Na kraju mise fra Mijo nam se obratio i pred vjernicima,
udijelio blagoslov, zaželio sretan put i povratak kući. Naravno i pobjede naše reprezentacije. Osjećali smo se snažno i ponosno. Nas desetak taj blagoslov i snagu nosili smo za cijelu vinkovačku ekipu koja je tog ljeta pohodila Portugal. Nisam siguran da je u to vrijeme, a i prije na razini neke navijačke skupine u Hrvatskoj netko imao svetu misu.
Kad smo otvarali udrugu navijača smještene nedaleko male crkve prirodno nam je fra Mijo posvetio i blagoslovio prostorije. Naše prijateljstvo s njim dodatno se proširilo. Očvrsnulo.
Svojom teškom bolešću nije želio opterećivati svoje vjernike. Onima koji su znali koliko je ozbiljno bolestan samo bi kratko rekao da je dobro, odmahnuo rukom i promijenio temu.
Na vječni počinak ispratilo ga je zadivljujućih 60-ak svećenika među kojima i oni najvišeg svećenićkog reda. Prolazeći pokraj male crkve uvijek ga se prisjetim. Njegova istovremeno umirujućeg i ohrabrujućeg glasa. Pomagao mi se nositi u svim tim mojim mladenačkim nogometno-navijačkim stresovima u ime Cibalije i rodnoga mi grada. Razbistrio bi mi um, ukorio me, ali i razumio. Bio je rođen je služenju narodu. Ako bi posrnuo znao te je podići. Ako bi zalutao znao bi te usmjeriti.
Ako bi se zamislio, ohrabrio bi te.
Jedno ljeto na Banji sam nagovorio Soldu, Dinka i Ramu da na malu trafostanicu u malome parku na ulazu u crkvu Svetog Ante nacrtaju hrvatski grb s križem i ispišu „Bog, Hrvatska, Cibalia ili Ultras“.( odlučili su se za Ultras). Želio samo to zbog nas i zbog našeg fra Mije. Nedavno su mlađe generacije Cibalijinih navijača s likom Majke Božje dodatno uljepšale ovu trafostanicu u jedan od najljepših murala u gradu. Znam da je Miji to drago. Znam i da od tamo od gore sa zanimanjem prati Cibaliju, Znam da ju čuva.
Pater Stjepan
Bubi je bio u ekipi navijača Cibalije s Krnjaša. Skupljali su se u Veteranu na korzu gdje je nama nešto starijima bila stalna baza. Bio je nasmijan i veseo među društvom. Kad bi ga koje pivo opustilo njegova druželjubljivost isticala bi se još više. Vidjelo se da taj veseli momčić sa svijetlim prozračnim očima u širokom podužem nebeskoplavom dresu koji mu je prekrivao stomačić zrači pozitivnom energijom.
Nakon koje godine neprimjetno je nestao. Prestao sam ga viđati u Veteranu i na tribini. Prošla je još koja godina kad sam se začudio kako je naš Bubi s istočne tribine završio u samostanu.
Postat će svećenik.
Razmišljao sam šta se to u njemu prelomilo. Je li pukao ili je progledao. A onda sam se sjetio njegova osmijeha i sjaja u očima koji se uvijek isticao. Te oči očito su vidjele dublje, dalje, više. Te oči očito su bile predodređene za veće stvari od poraza i pobjeda Cibalije i sve što ide uz njih.
Naš Bubi postao je pater Stjepan. Svojom snagom i vjerom postao je omiljeni svećenik u Hrvata. Pogotovo među mladima. U ovim modernim vremenima zadivljujuće je kako ga stotine tisuća vjernika prati na društvenim mrežama. Siguran sam da mu je iskustvo s tribina i vinkovačkih ulica pomoglo.
Tih sat i pol na tribini i još koji sat prije i poslije utakmice Bubi nam nedostaje. No pater Stjepana svi, bez obzira za koga navijali svakodnevno imaju za cijeli život.
Od meni bliže ekipe znam da su Stoja i Jale s njim u kontaktu. Kad god dođe u Vinkovce, Stoja nas s njim okupi gdje neizostavno popričamo o Cibaliji, prošlim i novim vremenima. O životu.
Ponosni smo što je vodio svetu misu za 100-godišnjicu Cibalije u Velikoj crkvi. Ponosni smo što je naš Bubi, naš pater Stjepan zauvijek jedan od nas.

Vinkovčanin Kristijan Perolić kojeg je život odveo na “privremeni rad” u Njemačku strastveni je kolekcionar Cibalijinih memorabilija.

S nepune dvije godine tata ga je 1994. s ratišta odveo na naš s gelerima izranjavan stadion u Lenijima na utakmicu protiv hajduka. S 13 godina se na kvalifikacijama s Novaljom zaljubio u nebeskoplavu kraljicu, a danas ovaj strastveni sakupljač i čuvar Cibalijinih obilježja zna da mu je ona ljubav koja ne može proći.
Kad je počela ljubav prema kolekcionarstvu?
– Krenulo s nekoliko sitnica iz ormara koje sam sačuvao iz mlađih dana. Duks, naljepnice, majice… Nedostajao mi je dres pa sam prvi našao na Njuškalu. Vrlo brzo upravo će mi dresovi postati omiljena strast (uz suprugu, naravno, haha).
Nakon što sam došao do trećeg dresa zaželio sam pronaći i dres vinkovačkog Dinama iz ’80-ih godina. To će se ispostaviti kao gotovo nemoguća misija jer ih nema puno koji su preživjeli sve ove godine. Općenito su ih tadašnji igrači morali čuvati iz utakmice u utakmicu, a u slobodnoj prodaji ih nije bilo. Moglo ih se dobiti samo od kluba ili igrača.
Na kraju sam dugo traženi dres pronašao ni manje ni više nego u srbiji. Crvena trojka, godinama rezervirana za legendarnog kapetana Stevu Bogdana. Od tada do danas nisam prestao skupljati sve moguće memorabilije našeg kluba i naših navijača.
Što sve imaš?
– Danas u kolekciji imam dresove, šalove, upaljače, kemijske olovke, majice, bedževe, značke, zastavice, kalendare, šalice, kapetanske trake, naljepnice, šorceve… Apsolutno sve memorabilije kluba i navijača koje sam mogao nabaviti.
Kako dolaziš do tih vrijednih klupskih i navijačkih stvari?
– U početku sam pretraživao oglasnike, ali u zadnje vrijeme sve više razmjenjujem informacije s kolekcionarima iz Hrvatske i Europe.
Posljednjih godina u Hrvatskoj se pojavio velik broj ljudi koji skupljaju gotovo sve dresove iz domaće lige. Time im je veća vidljivost i dostupnost no isto tako im je cijena i potražnja sve veća.
Cibalia kao klub odnosno njen dres primjerice kotira vrlo visoko među kolekcionarima nebitno što smo već nekoliko godina u drugoj ligi jer ga ljudi iz Dalmacije, Istre ili Zagreba ne žele prodati ili mijenjati.
Vinkovčani s kojim istu strast dijelim su Denis Hodak, Renato Bogiće, Lovro Pediće, Emanuel Sukobljević, Zvone Popović, Filip Majstorović…
Najdraža stvar koju posjeduješ?
– Definitivno najdraža stvar koju posjedujem je dres s kožnim brojem 14 našeg velikana Mije Ručevića. To je dres s utakmice Dinamo – Čelik, odigrane 1982. godine.
Poseban je dres s finala Kupa ’99, do kojeg je također bilo vrlo teško doći. Nakon dosta truda, nagovaranja i pregovaranja, uspio sam ga zamijeniti za stari i vrijedni dres talijanske reprezentacije iz ’70-ih godina, kojeg sam prethodno kupio po ne baš maloj cijeni. Taj sam dres zatim zamijenio s jednim zagrebačkim kolekcionarom i tako konačno došao do željenog primjerka.
U zbirci imam dosta Cibalijinih dresova iz ’90-ih godina, zatim dres s utakmice protiv Novalje i mnogih drugih. Ukupno ih je oko 60 iz različitih sezona. Trenutno imam dva od tri najposebnija. To su spomenuti protiv Čelika i prvog plasmana u prvu ligu 1982. i s finala kupa protiv osijeka. Treći koji mi još fali je onaj protiv obilića i Cibalijine prve službene europske utakmice.
Sve do sada prikupljene stvari objavljujem na Facebook stranici „Kolekcionar Cibalijinih obilježja“. Stranica mi je od velike pomoći jer mi se često jave ljudi koji imaju nešto staro od Cibalije, pa tako uspijem pronaći i ono što mi nedostaje. Ovim putem apelirao bih na sve koji možda posjeduju nešto staro što im ne treba (dres, šal, majicu ili nešto slično) da se jave jer uvijek ćemo pronaći neku dobru kombinaciju na obostrano zadovoljstvo. Mnogi od dresova koje sam nabavio godinama su stajali po podrumima ili tavanima, propadali i skupljali prašinu, no sada su kemijski očišćeni i sačuvani.
Daljnji planovi?
– Kad si kolekcionar iz ljubavi, a ne interesa, planovi ti nikada nisu samo prikupiti još stvari, oni su puno dublji. Svaki dres ili šal, svaka sitnica koju pronađem zapravo je komad povijesti našeg kluba, uspomena koja bi možda završila zaboravljena u nekom starom ormaru, podrumu ili tavanu, a meni ta nekome sitnica postaje dragocjeni predmet. Zato je moj plan uvijek isti, nastaviti čuvati, tražiti, kopati, mijenjati i na neki način investirati. Jednom kad se krene u ovaj svijet, teško je stati. Nije ovo jeftin hobi, no taj osjećaj spašavanja od zaborava vrijednih rekvizita ne može se platiti.
Jedan od planova je da jednog dana, zajedno s drugim našim kolekcionarima, napravimo veliku izložbu. Ne samo izložbu dresova, nego izložbu emocija, vremena i priča. Ako ne prije onda za 110. rođendan kluba. U toj 2029. godini sam sanjao da smo osvojili Kup. San mi je bio toliko stvaran da mi ne izlazi iz glave. Slavlje, grad u transu, igrači kako plaču od sreće, tribine koje gore od ponosa.
Skupa s tobom nadamo se tom trofeju i prije 110. rođendana.

Prljavci su tu večer ispunili korzo da se više ni igla nije mogla ugurati. Razdragano mnoštvo iznad kojih je stršio rašireni transparent „Vinkovcima s ljubavlju – Cibalae banka – Prljavo kazalište“ u jedan glas pjevalo je „Ružu Hrvatske“, „Heroj ulice“ i ostale bezvremenske hitove. Na tek koju stotinu metara od prve linije ovaj koncert ostat će debelim slovima zapisan u domaću povijest.

Pamtim ga po ogromnoj gužvi, po Nini, prvoj ljubavi s kojom sam se nakon nekih pola sata nestrpljivo izgubio iz mase i završio na klupici u kvartu ispred Kijinog zamračenog ulaza, po njenim slatkim usnama, zvjezdanom nebu iznad krošanja u parku i prepoznatljivom zvuku benda iz zagrebačke Dubrave koji je prigušeno dopirao do nas.
Koncert će zauvijek ponajviše ostati upamćen po navedenom raširenom transparentu iznad korza. Od te sponzorske obavijesti na platnu spontano je nastala jedna od najprepoznatljivijih navijačkih „krpa“ u ovom dijelu Europe. Za potrebe Cibalae banke osmislio ga je i napisao Dubravko Mataković. Kad sam ga koji dan poslije koncerta vidio na bazenu u Zagrebačkom bloku znao sam da je to prilika za uzeti ga. Mogao se iskoristit za transparent posvećen Cibaliji što mi je bio dovoljan razlog za akciju. Transparenata za Cibaliju te još uvijek ratne 1993. godine nije bilo pretjerano mnogo, pa bi sa Stojom gledao sve što bi se moglo iskoristi. Svoj plan iznio sam Caiu koji mi je bez previše razmišljanja spremno rekao:
– Šta se čeka? Kad idemo?
Ujutro smo se već od strane bolnice prema bazenu šuljali kroz šljivik, preskočili ogradu i prije nego što smo razbudili gazdu Šaniku i njegove ljutite pse, uspjeli s pod rukom smotanim transparentom vratiti s druge strane ograde. Zadihani i uzbuđeni pod lavežom sada već bijesnih pasa žurno smo se udaljavali od bazena svakim korakom sve zadovoljniji s uspješno odrađenom akcijom.
S Krešom sam ga iz „Veterana“ odnio kod Šinka koji nas je spojio sa Subinom mamom. Starom Cibalijašicom i krojačicom. Nakon što smo ga izrezali ona ga je obrubila i napravila vezice. Kako je bio dvostran, ispisan s obje strane nastala su dva transparenta s natpisom Vinkovci ispred kojih se nalazilo jedno poveće srce i dva manja kaja su služila kao točke na slovima „i“.
Ostatak od crvenih slova, ono s „s ljubavlju“ iskoristio sam za manji tamno plavi transparent „Ultras“ na kojem je još dodana manja Hrvatska zastava. To je opet Krešo i njegova mama sve sašila. Jedan od dva transparenta „Vinkovci“ rano je završio svoj put u Bolonji. Ostavljen i odbačen. Drugi, koji je ustvari prvi i njegov stariji brat blizanac od prvog dana do danas je postao prepoznatljiv širom stadiona europskih metropola.
Ne znam odakle početi gdje je sve bio. S Čuljkom sam ga nosio u Đakovo na doček Svetog Oca Ivana Pavla II. Bio je na tek par metara od pape. Nosio sam ga s ekipom i u Međugorje gdje sam ga unio u crkvu i skupa s Krešinom prvom udarnom trobojkom na kojoj je zašivenim plavim slovima pisalo „Ultras“, posvetili. U početku je nošen svuda. Obišao je sve prvoligaške stadione. Ponekad bi nas tek 5-6 nosili po 6-7 transparenata. Tada je to bila fora. Pokazivanje naše prisutnosti, podrške i ljubavi. Bio je s nebeskoplavima u Europi. Po važnim utakmicama protiv Obilića, prvoj, nažalost i jedinoj utakmici repke u Vinkovcima, na lokomotivi navijačkog vlaka na finalu kupa. Na dočecima sportaša i oslobođenih generala. Nezaobilazan je na utakmicama reprezentacije Hrvatske s kojom je prošao više od pola Europe, Brazil, Japan.
Nosio sam ga na proslavi Oluje u Kninu, na koncerte Thompsona u Vinkovcima na Vinkovačkim jesenima, Vukovaru i Zagrebu na hipodromu. Bio je i na izložbi Cibalijinih memorabilija u Galeriji Meraja, na promociji knjige „Najvjerniji“…
Krpao sam ga nekoliko puta. Zbog ishabanosti obnavljala ga je i Čuljkova mama, pa Mato i ja s auto lakom.

O avanturama koje je ova navijačka krpa prošla dala bi se napisati knjiga. Bio je zaboravljen, tražen, nađen, zabranjivan, obranjen i sačuvan. Na kraju je Stoja predložio da se umirovi pa su na njegovu zamisao Čelo, Vitak i Čavka napravili identičan, ali nešto kraći transparent. U izradu je ponovno uskočila Subina mama. Od originalnog prvog transparenta skinuto je jedno malo srce sa slova „i“ i zašiveno na ovaj novi kako bi mu se prenijela sva povijest, muka i sreća koju je skupa s nama prošao i preživio.

Trideset i dvije godine kasnije originalni transparent iliti u navijačkom žargonu krpa ponovno se pojavio na korzu na koncertu Prljavog kazališta gdje se prvi puta predstavio. Ovoga puta je bio među Ultrasima, obasjan bakljama i ispred Prljavaca koji su i sami pred mnoštvom na trenutak s bakljom u ruci odali priznanje ovoj našoj priči o jednom transparentu. Danas je ovaj transparent s Vinkovčanima iskreno zaživio. Postao omiljeni gradski zaštitni logo pa ga vidimo na majicama, šalicama, zidovima… I to sve zahvaljujući dvojici navijača koji su ga prije više od tri desetljeća trčeći odnijeli ispred ljutitih pasa.

 

Ivica Aničić – Ica

Nedavno je odigran derbi. Onaj između sjevera i juga, Dinama i Hajduka. Ostalim danima, ponekad, al’ na dan derbija obavezno zamijetim inače neprimjetne ljude kako po kafićima na čijim se televizorima stalno vrti nogomet postaju glasniji, vidljiviji, biraju strane iako ih slabo i površno poznaju, al’ valjda kad ju pred tv ekranima bira većina onda ju izabiru i oni. Biraju ju ne zato što im je u krvi, već iz trenda, đira, pomodarstva.
Slušam ih kako se među sobom lošim humorom podbadaju, na silu smijulje i na promašene šanse kao ljute. Zamišljam ih gledajući kako u koloni idu za svjetinom, a ne svojim putem. Biraju lakšu odavno utabanu stazu s masom nepoznatih umjesto puteljka s prvim do sebe iz svoje ulice, škole, sa svog igrališta s kojima svoj put treba raskrčiti.

Ti „veliki“, a ustvari maleni dinamovci češće su bili u Maksimiru u ZOO vrtu nego na Maksimirskom stadionu. Ovim drugima, hajdukovcima, splitska riva vrhunac je na čitavom  Mediteranu. Nije to ni Napulj, ni Atena, niti Barcelona već splitska riva. Na njoj prije nego završe u apartmanu u nekom od Kaštela lupaju selfije jer Poljud „samo“ što se ne vidi. Prgava familja kako sami sebi tepaju.
Oni prvi diče se purgerskim štihom. Oni drugi morem, ribom, a i jedni i drugi dolaze sa slavonske, blatnjave i plodne ponosne ravnice.
Takvi razvrstani samo na „modre“ ili „bile“ osiromašuju i sebe i lokalno društvo u kojem odrastaju. Nesvjesno zatomljuju kako postoji i treći, četvrti ili peti izbor.

Na našu sreću ima i nas koji iskreno vole, prepoznaju, poštuju i vole svoj grad, njegove ulice i ljude. Ne zaboravljamo golove Čopa, Tunjića, Bartola, obrane Budinčevića, požrtovnost Ručevića i Čuture. Zbog takvih i po kiši i na suncu vrijedi stati uz svoj klub.
I kad smo bili u prvoligaškom društvu uglavnom je to bila borba za preživljavanje. Imala je Cibalia svojih zlatnih trenutaka kojih bi bilo i više da je ne jednom moćniji nisu zakidali i krali. A ja je zato volim još jače. Još luđe. Nema luđe od biti zaljubljen u Cibaliju. Ta naša ljubav je ono što je sve ove godine drži, nosi.
Bila u drugoj ligi ili ligi prvaka ne dam na nju. A onih prvih i drugih, onih modrih i bijelih, oni ju nisu ni zaslužili. Oni takvi, ne bi ni izdržali svu tu Cibalijinu muku kroz stoljetnu povijest.

Tu našu nogometnu priču odavno poznatu širom Lijepe naše poštuju svi oni pravi nogometni zaljubljenici. Baš kao što i mi poštujemo druge sredine i njihove pristaše. Naša priča živi. Na nama je da ju i dalje s ponosom čuvamo. Uvijek i svuda.

  • Vinkovčanin Renato Bogić posao je prije šest godina odvukao u Rijeku no njegova ljubav prema nebeskoplavoj boji postala je još jača. Razgovarali smo s jednim od strastvenih kolekcionara Cibalijinih rekvizita s posebnim  naglaskom na njegovu vrijednu kolekciju šalova i dresova.

Od kada je počela tvoja ljubav prema skupljanju Cibalijinih rekvizita?

Za Cibaliju navijam otkako znam za sebe. Redovito sam išao na utakmice koje i sad kad god mogu pogledam u Lenijama, Rijeci… Cibalijine rekvizite sam počeo skupljati poslije pandemije COVID-a, a  prvi dres mi je poklonio kum Domagoj, svima znan kao Brki i tako je sve krenulo.

Kolika je tvoja kolekcija šalova, dresova?

Za sada u svojoj kolekciji šalova imam trideset i  fale mi još dva kako bi ih sve, barem koliko je meni poznato, kompletirao. Uskoro ću vas na svom instagram profilu iznenaditi i s ta dva, dogovori su još u tijeku. Dresova imam preko četrdeset. Uvijek tu ima mjesta za još poneki novi (stari) dres.

Na koje načine dolaziš do traženih stvari, pretpostavljamo da ih prvo treba pronaći, pa onda mijenjati, no za mnoge je potrebno dati ne male novce?

Tijekom svih tih godina skupljanja, stvorio sam si krug ljudi, poprilično velik koji se bavi istim hobijem kao i ja. Taj krug ljudi se širi izvan granica Lijepe naše. Ponekad moraš biti uporan, a ponekad i dosadan, samo nikad neugodan i bezobrazan da bi nešto pronašao, dogovorio se, kupio ili mijenjao. Ono što je za istaknuti je da ne mijenjam niti prodajem Cibalijine stvari. Saznam tko ima vrijedan komad koji me zanima, pitam koje su želje i tada kreće potraga za njihovim željama kako bih si ja ispunio svoju. Taj krug ljudi koji sam si stvorio su stvarno dobri ljudi prije svega. Pomažemo si međusobno. Kad god nekome nešto treba, svi se trudimo pronaći traženo. Svijet kolekcionarstva nije jeftin, ali sve se može ako imaš podršku. Sva sreća što je ja imam. Moja najveća podrška mi je moja obitelj, pogotovo supruga. Posebno mi bude drago kad u svoj toj podršci na poklon od supruge i sina dobijem dres ili šal.

Ima li neka neobična priča oko nekog pronalaska dresa ili šala?

Sve su priče posebne na svoj način, ali jedna je stvarno posebna. Dres Cibalije s finala kupa iz 1999. Taj sam dres jako dugo tražio, gotovo otkako sam počeo s kolekcionarstvom sam znao kako ga želim imati. Na kraju je dres pronašao mene. Dobio sam ga na poklon od osobe kojoj taj dres sentimentalno jako puno znači. S obzirom na to ukazano povjerenje, isto ću vratiti tako što ću ga zauvijek posebno čuvati! Što se tiče prvog Ultras šala za kojim sam očajnički donedavno tragao, ne biste nikad pogodili gdje sam ga na kraju pronašao. Svega 5 minuta od kvarta u kojem živim. U Rijeci. Očuvan, kao nov, a čuvan preko 20 godina u privatnoj kolekciji. Sve što sam morao je nabaviti prvi šal od Armade, a za taj isti šal sam mogao dobiti gotovo 500-600 eura. Armadin šal sam nabavio u Puli od jedne kolekcionarke šalova, dobro ste pročitali, ženske osobe koja je znala koliko dugo tražim prvi šal vinkovačkih Ultrasa.

Ima li neki rekvizit da ti je draži ili vrijedniji?

Sve što imam od Cibalije je za mene beskrajno vrijedno, ali ako moram nešto izdvojiti to je onda dres vinkovačkog Dinama iz sezone 1982/83 s brojem 11 kojeg je nosio Sulejman Halilović. Te prve prvoligaške sezone našega kluba Halil je s 18 postignutih golova bio najbolji strijelac lige. Od svih dresova vinkovačkog Dinama to je jedini kojeg sam baš nabavio u Vinkovcima, svi drugi su uglavnom nabavljeni izvan Hrvatske.

Kolika je velika tvoja ljubav prema klubu pokazuje i tvoj stan koji je u totalnom nebeskoplavom điru?

Ljubav je velika, supruga se složila da jedan dio stana može biti u nebeskoplavom điru. Iako detalja poput kuglica za bor, svjetiljke, šalica, naljepnica i slično se može pronaći u cijelom stanu. Jednostavno nas to podsjeća odakle dolazimo i da se tradicija treba očuvati i prenositi dalje.

Po slikama se vidi da ćeš imati nasljednika.

Naravno, o Cibaliji se uči od malih nogu. Obzirom da je sin rođen u Rijeci, a korijenovi vuku iz Slavonije želim ga naučiti što više o klubu i tradiciji našeg kluba i grada. Sve što skupljam mi je želja da jednog dana moj sin nastavi te da uvijek ima uspomenu iz Slavonije točnije grada na Bosutu.

Daljnji tvoji planovi i želja?

Planovi su nastaviti dalje, kolekcionarsto je strast i ljubav, osobito prema Cibalijii. U potrazi sam za dresom Cibalia – obilić. Želja mi je da se svi mi kolekcionari Cibalijinih rekvizita  budemo u kontaktu, susretnemo i da napravimo koju zajedničku izložbu. Drago mi je da u Vinkovcima ima ljudi koji dijele istu strast.


Svi vi koji dijelite strast prema nebeskoplavoj boji, a u svojim ormarima, podrumima,tavanima i garažama imate možda stari dres,šal, ulaznicu … koje govore o povijesti našega kluba , ne gubite te vrijedne stvari za naš klub i njegovu tradiciju. Zadržimo sve u našem gradu gdje ta građa, rekviziti i memorabilije i pripadaju.

Pera je bio simpatizer Hajduka. Skoro kao i Cibalije. Tek neki su to među nama znali. Grdili ga, nismo baš razumjeli, ali to mu se toleriralo iz jedinog razloga što nije bio zadrti hajdukovac, a kamoli torcidaš. S Ultrasima je išao i na neke tekme. Nije to bilo baš često, ali je išao. Nikad nije bio u nekom samom jezgru grupe i o nečem odlučivao jer je bio klinac.       S nama je krenuo i na utakmice reprezentacije koje su mu se znatno više svidjele od utakmica HNL-a. Tada je, pogotovo na manje atraktivna gostovanja repke išlo možda najviše stotinjak navijača među kojim su većina bili pripadnici navijačkih skupina iz Hrvatske. Stoga smo se skoro svi među sobom poznavali, družili, skupa pijuckali i po potrebi jedni drugima čuvali leđa. Poznato je kako su u Ukrajini vinkovački Ultrasi predvođeni Tompom i Stojom stali u obranu jednog od tadašnjih vođa Torcide Lekića i par torcidaša od splitskih plaćenika iz Uvijek vjerni predvođeni you tuberom Jukom. Baš s takvih gostovanja s repkom je među ekipom zapamćen i Pera. Zapamtili su ga i tovari koji su ga u Vinkovcima prepoznali među sobom na južnoj tribini i slavodobitno nam ga pokazivali kao s kakvim trofejem. Što je tamo radio samo on zna. Iskreno koliko su se iznenadili tovari na jugu, toliko smo i mi na istoku. Definitivno nije išao u nikakve akcije jer bi to netko od Ultrasa morao znati. Nije to bio nikakav plan, akcija ili dokazivanje. Mulac je jednostavno htio pogledati, osjetiti tekmu iz tovarskog kuta.

Nakon ove Perine egzibicije više ga se nije moglo vidjeti na utakmicama Cibalije. Koliko je poznato vani je negdje u Njemačkoj i s vremena na vrijeme poprati pokoju utakmicu Vatrenih. Neobično je pisati o nekom tko nije zadužio tribinu, ali zbog istine među našom ekipom, (druge neka misle šta im je volja) treba da se zna.

Za razliku od njega, njegov mlađi brat Pera Zlotvor kako smo ga znali zvati bio je prava hodajuća bomba. Kamikaza iz Kolodvor kvarta koji se među Ultrasima dokazao već sa svojim prvim utakmicama stvarajući i sudjelovajući u niz pizdarija. Nerijetko je maltretirao i rođenog brata s početka ove priče.  S Kolodvorcima je oteo par transparenata. Jednom je potkraj tekme u Vinkovcima bio na jugu među tovarima, dokopao se manjeg transparenta, koliko je poznato („Nesvrstani“) no ubrzo ga je bacio jer su ga povijali i tovari i policija kojima je spretno pobjegao.

Šta reći, dva brata, dvije priče.  Jedan usamljeni pokajnik i beskućnik, drugi (nažalost) državnog sustava zatočenik.

Inicijativa za mural vezan uz Domovinski rat potekla je u ime navijačke skupine Ultras Vinkovci od Darka Stojanovića Stoje. On je predložio i složio cijelu priču.
Kao najprikladnije mjesto za mural je izabran podvožnjak na Slaviji. Tim podvožnjakom iz grada vodi cesta za Nuštar, Bogdanovce i Vukovar gdje se uz naše Vinkovce Hrvatska u tim prvim mjesecima rata najžešće branila.
Tim putem mnogobrojni vinkovački kao i dragovoljci iz čitave Hrvatske odlazili su na krajnji istok naše zemlje u obranu domovine.
Od početka su u ovu toplu priču uključeni Cibalijaši, dragovoljci, veterani i invalidi Domovinskog rata koji su prošli vinkovačko i vukovarsko bojište, a neki i zatočeništvo u srpskim logorima. To su Siniša Šlat Sir, Damir Rališ Cumba, Davor Magdić Ski i Stevo Culej Stiv. Stari Ultras, ratni dragovoljac i majstor Tomislav Kregar zvani Kriger u cijelu akciju je uskočio logistički.
Uz društvo nekolicine Ultrasa najveći teret crtanja iznijeli su Slavko Slukan Slava koji je započeo i Siniša Rapaić Sire koji je završio mural.

 

Mural nastao 2011. godine na sivoj podlozi dugačak je 50-ak metara. U prvoj polovici murala nalazi se hrvatski grb s trnovitom dračom, biblijski poznatom krunom od trnja koja je trebala Isusa ismijati, a koja simbolizira svu njegovu muku koju je podnio za sve ohole i nečiste ljude.
S lijeve strane hrvatskog grba iznad križa s hrvatskim pleterom i natpisa: „Navik on živi ki zgine pošteno“ nalaze se portreti 12 hrvatskih pripadnika vinkovačke specijalne policije ubijenih 02. svibnja 1991. godine u zasjedi u Borovu selu. Bio je to prvi veći otvoreni ratni sukob nakon kojeg je svima postalo jasno kako je rat za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku počeo.
S desne strane hrvatskog grba naslikane su tri slike, prva s motivima križnog puta hrvatskog naroda, potom stvarnim prizorom iz Domovinskog rata i na kraju s prizorom Vukovara u miru.
U drugoj polovici murala ispod natpisa „Bog neka čuva moju Hrvatsku“ ističu se poruke „Hvala našim braniteljima gdje god bili, 2011.“ i „Kome je težak stijeg čestitosti neka ga utakne u zemlju gdje počivaju njihove kosti, oni će ga držati“.
Između ove dvije poruke dominira velika hrvatska trobojka kako vijori i dio zida teško oštećen uslijed udara neprijateljske granate. Taj dio samog udara i razaranja tog dijela zida je obojan u krvavo crveno čime je simbolično prikazano ranjavanje grada Vinkovaca i cijele nam domovine u nametnutom ratu. Ispod ovog obilježenog udara od granate stoji natpis: „Vinkovci 1991. Vukovar“.
Cijeli navedeni prikaz tih za hrvatski narod teških vremena na vinkovačkom podvožnjaku zamišljen je kao mjesto odavanja počasti za sve stradale na vinkovačko-vukovarskom bojištu i općenito za sve stradale hrvatske žrtve u Domovinskom ratu.

 

Oslikavanjem murala Stoja, Sir, Ski, Cumba i Stiv uz podršku članova navijačke skupine Ultras Vinkovci, Udruge bivših zatočenika logora 1991. i vinkovačke Udruge specijalne policije pokreću prvu vinkovačku kolonu sjećanja.
Za tu prvu kolonu sjećanja pokrenutu 2011. godine prikupljeno je stotine lampiona, uključene su škole i vrtići, braniteljske udruge, Sokolska garda, Ultrasi, a mnogobrojni sugrađani i mještani okolnih mjesta samoinicijativno su se priključili koloni.
Nakon svete mise u crkvi Sv. Euzebia i Poliona kolona se iz centra grada Zvonimirovom ulicom uputila prema podvožnjaku na Slaviji gdje su podno naslikanog murala zapaljene svijeće i položeni vijenci.

Ostalo je povijest.

Tokom godina svašta se moglo čuti o ovome nadaleko poznatom transparentu. Manje-više neke stvari su opće poznate, neke su nažalost totalno promašene, a neke i dalje nepoznate. Od najzaslužnijih aktera za njegovo nastajanje potrudili smo se saznati cjelovitu istinu o ovome prepoznatljivom transparentu.

Originalni transparent „Cibalae banka & Prljavo kazalište – Vinkovcima s ljubavlju“ za vinkovački koncert Prljavog kazališta 1993. godine je dizajn za njihov plakat osmislio poznati vinkovački strip autor i navijač Cibalije Dubravko Mataković. Taj dizajn za plakat Prljavaca u Vinkovcima, Cibalae banka je prenijela na reklamni platneni baner. Ovaj za koncert pozivni transparent je bio izložen na korzu, a potom na bazenu Barutana u Zagrebačkom bloku. Od tamo su ga kriomice pokraj ljutito raspoloženih pasa u trku odnijeli Ivanko Jurišić Cai i Ivica Aničić Ica.

U tadašnjem nedostatku navijačkih transparenata ovaj je privukao pažnju jer je zbog blago prljavo bijelog platna i plavih slova na njemu itekako bio iskoristiv za transparent koji bi Ultrasima dobro došao za podršku prema Cibaliji. Tako su u biti od jednog dvostranog promidžbenog transparenta nastala dva skraćena sa sačuvanim srcima i nazivima Vinkovci. Jedan je već u svojim začecima nemarom pojedinaca završio 1996. godine ostavljen u Bolonji na utakmici BiH – Hrvatska. Brat mu blizanac je pak na ogradama tribina postao vjerojatno među najviđenijim i svakako jedan od najstarijih transparenta na tribinama ovog dijela Europe.

Njegova preobrazba je krenula kad ga je Ica s Krešom Čopčićem donio na Kanovce gdje ih je Šinko povezao s krojačicom gđo Marijom Suhotić ( Subina mama). Ona ga je završno skrojila, obrubila i dodale vezice.
Ica ga je posvetio u crkvi u Međugorju i s Ivanom Čuljkom s Lapovaca nosio na doček pape Sv. Ivana Pavla II. u Đakovu (bio je na tek par metara od Svetog Oca). Transparent je bio na vaterpolo utakmici hrvatske reprezentacije, dočeku zlatnih rukometaša i oslobađanju hrvatskih generala, proslavi Oluje u Kninu, sjećenju na stradale u Vukovaru, lokomotivi navijačkog vlaka na finalu kupa 1999. godine kao i na koncertima Thompsona u Vinkovcima, Vukovaru i Zagrebu pred pola milijuna ljudi, izložbi 30 godina i promociji knjige „Najvjerniji“ o navijačkoj skupini Ultras u dvorani vinkovačkog Ogranka Matice hrvatske.

Transparent je spontano najprije prošao sva Cibalijina domaća (uz neka inozemna) gostovanja po svim stadionima u Hrvatskoj, a potom je s Ultrasima na utakmicama Hrvatske nogometne reprezentacije krenuo put Europe, Azije i Južne Amerike pa je tako bio na Svjetskim prvenstvima u Francuskoj, Japanu, Brazilu, Njemačkoj, Europskim prvenstvima u Portugalu, Austriji, Ukrajini i Poljskoj te na svim drugim važnijim Europskim stadionima tokom kvalifikacijskih i prijateljskih utakmica.

Uslijed habanja Mato (Mario Matanović) i Ica su jedno  slovo i pola srca obnovili, a uslijed daljnjeg trošenja Ica ga je dao Ivanu Čuljku s Lapovaca kojem je njegova mama Ana pojačala rubove, dodala nove vezice i napravila mogućnost nošenja na dva štapa.
O pustolovinama koje je na svojim putovanjima prošao dala bi se napisati jedna knjige. Bio je zaboravljen, tražen i nađen, zabranjivan i od policije i HNS-a obranjen i uspješno sačuvan.

Manje je poznato kako su od ovog prvotno reklamnog transparenta za koncert Prljavog kazališta iskorištena i crvena slova, ona „…s ljubavlju“ koja su poslužila za manji plavi transparent na kojem je uz natpis Ultras u jednom uglu dodana i hrvatska zastava.
Nakon više od dva i pol desetljeća Darko Stojanović Stoja je predložio da se ovaj čuveni i poznati transparent umirovi i tek za posebne prilike izvadi iz zaslužene mirovine. Tako je od ruku Ivana Borkovića Čele, Ivana Čavke i Davora Vitkovića Vitka nastao identični transparent koji se zbog lakšeg unosa pored kontrola na tribinama po sredini po potrebi može razdijeliti na dva dijela i ponovno spojiti. Transparent je kao i na početku ove priče ponovno završno obrubila vjerna Cibalijašica gđa Subotić (Subina mama).

Od prvog originalnog transparenta skinuto je jedno malo srce sa slova „i“ i dodano na ovaj novi kako bi mu prenio svu povijest, muku i sreću koju je prošao na tribinama i tako nastavio istim putem svog prethodnika predstavljati Vinkovce, Vinkovčane i Cibalijine Ultrase.
Danas ovaj transparent predstavlja puno više od običnog transparenta. Raširio se po vinkovačkim zidovima, grafitima, ime i njegov prepoznatljivi font koriste razni obrti, tvrtke, udruge… S Vinkovčanima je istinski i spontano zaživio, postao omiljen gradski zaštitni znak pa ga vidimo na izlozima, šalicama, majicama…
I to sve zahvaljujući Cibalijinim navijačima koji su ga prije tri desetljeća trčeći odnijeli ispred ljutitih pasa.