Nedavno je odigran derbi. Onaj između sjevera i juga, Dinama i Hajduka. Ostalim danima, ponekad, al’ na dan derbija obavezno zamijetim inače neprimjetne ljude kako po kafićima na čijim se televizorima stalno vrti nogomet postaju glasniji, vidljiviji, biraju strane iako ih slabo i površno poznaju, al’ valjda kad ju pred tv ekranima bira većina onda ju izabiru i oni. Biraju ju ne zato što im je u krvi, već iz trenda, đira, pomodarstva.
Slušam ih kako se među sobom lošim humorom podbadaju, na silu smijulje i na promašene šanse kao ljute. Zamišljam ih gledajući kako u koloni idu za svjetinom, a ne svojim putem. Biraju lakšu odavno utabanu stazu s masom nepoznatih umjesto puteljka s prvim do sebe iz svoje ulice, škole, sa svog igrališta s kojima svoj put treba raskrčiti.
Ti „veliki“, a ustvari maleni dinamovci češće su bili u Maksimiru u ZOO vrtu nego na Maksimirskom stadionu. Ovim drugima, hajdukovcima, splitska riva vrhunac je na čitavom Mediteranu. Nije to ni Napulj, ni Atena, niti Barcelona već splitska riva. Na njoj prije nego završe u apartmanu u nekom od Kaštela lupaju selfije jer Poljud „samo“ što se ne vidi. Prgava familja kako sami sebi tepaju.
Oni prvi diče se purgerskim štihom. Oni drugi morem, ribom, a i jedni i drugi dolaze sa slavonske, blatnjave i plodne ponosne ravnice.
Takvi razvrstani samo na „modre“ ili „bile“ osiromašuju i sebe i lokalno društvo u kojem odrastaju. Nesvjesno zatomljuju kako postoji i treći, četvrti ili peti izbor.
Na našu sreću ima i nas koji iskreno vole, prepoznaju, poštuju i vole svoj grad, njegove ulice i ljude. Ne zaboravljamo golove Čopa, Tunjića, Bartola, obrane Budinčevića, požrtovnost Ručevića i Čuture. Zbog takvih i po kiši i na suncu vrijedi stati uz svoj klub.
I kad smo bili u prvoligaškom društvu uglavnom je to bila borba za preživljavanje. Imala je Cibalia svojih zlatnih trenutaka kojih bi bilo i više da je ne jednom moćniji nisu zakidali i krali. A ja je zato volim još jače. Još luđe. Nema luđe od biti zaljubljen u Cibaliju. Ta naša ljubav je ono što je sve ove godine drži, nosi.
Bila u drugoj ligi ili ligi prvaka ne dam na nju. A onih prvih i drugih, onih modrih i bijelih, oni ju nisu ni zaslužili. Oni takvi, ne bi ni izdržali svu tu Cibalijinu muku kroz stoljetnu povijest.
Tu našu nogometnu priču odavno poznatu širom Lijepe naše poštuju svi oni pravi nogometni zaljubljenici. Baš kao što i mi poštujemo druge sredine i njihove pristaše. Naša priča živi. Na nama je da ju i dalje s ponosom čuvamo. Uvijek i svuda.